Povijest na dah

Tomislav Zuanic

Tomislav Žuanić, prvi predsjednik PIK Mornar

Na inicijativu komande JRM i sportskog društva Mornar 1960. godine dolazi do osnivanja podvodno-istraživačkog kluba Mornar u sklopu Društva Mornar. Prvi počeci ovog kluba se mogu tražiti 1958. i 1959.  kad su prvi pioniri ronjenja u Splitu djelovali pod drugim imenom i van Sportskog društva Mornar. A pravi počeci, pravi pioniri ronilačkog sporta
potječu iz vremena o kojem priča Tomislav Žuanić, prvi predsjednik PIK Mornara.
Podvodno istraživački sport poslije rata u Jugoslaviji nije postojao ni kao sport, ni kao istraživačka znanost. Sve aktivnosti odvijale su se ovisno o pojedinačnim inicijativama. Postojala je organizirana aktivnost pod «firmom » narodne tehnike kao što je bilo i zrakoplovstvo, automotociklizam i pomorsko-brodarske aktivnosti. U mornarici je za podvodno istraživanje bio zadužen Stanko Ninčević. Onda su potražili i Tomislava Žuanića. Trebao im je jedan mlađi čovjek s razvijenim sklonostima prema tom području, a idealno se poklapalo da je i vojno lice, po činu iznad kapetana.
A Žuanić je bio major sa sklonostima prema morskim sportovima. U
kontaktu s Ninčevićem Žuanić postaje sekretarom pomorsko-brodarskog
saveza 1949. godine.

Svjetski trend

Pomorsko-brodarski savez je tada razvijao razne aktivnosti po svim vodama na Jugoslavenskom teritoriju, a Žuanić je došao na ideju da u posebnim klubovima van plivanja, vaterpola i jedrenja oživi ronjenje. Žaunić se ronjenjem bavio još kao momčić, znalo se već da mu je to neka vrsta hobija te da se time nastavio bavit i nakon rata za svoje zadovoljstvo. O ronjenju se međutim nije znalo gotovo ništa jer je ta sportska disciplina bila i inače u povojima, u nas i u svijetu. Kao i svim hobistima tako je I Žuaniću do ruku dolazila inozemna literatura, prednjačio je pred ostalima u zemlji, taman kad se u mornarici osnivaju jedinice profesionalnih ronilaca zbog ciljeva ondašnje «općenarodne obrane». Iako za to nije bilo nikakvih mogućnosti, ponajmanje tehničkih, Žuaniću pada na pamet da se i u Savezu počnu baviti nešto kao ronjenjem. S tom idejom krenuo je u komandu Mornarice u Splitu i o tome razgovarao s admiralom Jerkovićem očekujući naravno neku materijalnu potporu za početak. Žuanić je pokušao objasniti svoje zamisli, ali nije u ta vremena to bilo baš tako jednostavno reći o čemu se uopće radi. Žuanićeve ideje nikad nisu ostvarene. Ubrzo je na traženje Centralnog Komiteta 1952. napustio vojsku pa su veliki planovi o pomorsko-brodarskom savezu pali.

2

Maska od automobilske gume i prvi pokušaji podvodnog istraživanja.

Na Visu je Žuanić dobio mogućnost da se sam posveti ronilačkom sportu i to do te mjere da je, recimo, onih godina kad se o ronjenju znalo malo sam pravio masku od automobilske gume kako bi sebi što bolje dočarao taj podvodni svijet. Tko je u to vrijeme mogao očekivati da ima i jednu masku za ronjenje, a kamoli peraje ili što kompliciranije.
Kad je ronjenje ipak postalo svjetski trend u ondašnjoj Jugoslaviji se ta disciplina uglavnom orijentirala na podvodni ribolov, ali se Žuanić vrlo radikalno suprotstavljao tome govoreći već onda o štetnosti te pojave. Prilikom jednog susreta s admiralom Jerkovićem na Visu Žuanić je na Biševu demonstrirao i promovirao ronilački sport roneći do dna u špilji i izlazeći iz nje što je privuklo oduševljenog admirala pa se «u živo» sad moglo razumjeti o čemu je Žuanić govorio mnogo prije kao poratni sekretar Saveza za pomorsko-brodarstvo. Poslije će Žuanić doći na novu dužnost direktora Obalne plovidbe Split gdje će se s admiralom Jerkovićem viđati vrlo često. Ronilačke aktivnosti je bilo sve više, osobito te ribolovne, pa je Žuaniću palo na pamet, a tako je to kad čovjek strastveno prilazi novim izazovima i vrag mu ne da mira – da pokuša okupiti sve što se nekako bavilo ronjenjem te da pokrenu osnivanje ronilačkog kluba koji bi te spontane ronilačke aktivnosti kvalitetnije usmjerio organizirano zajedništvom na jednome mjestu. Najpogodnije društvo za takvo okupljanje svakako je u to doba krajem pedesetih godina bio Mornar. Društvu je taman nedostajalo ronjenje da bi mogao reći kako je stvarno klub svih sportova na vodi i pod vodom. Admiral Jerković će poslije u jednom društvu priznati Žuaniću da je klub mogao biti osnovan i znatno ranije, ali tko je uopće mogao i pretpostaviti o čemu govori Žuanić.

3

Jedan od prvih aparata za samostalno ronjenje, marke „drager“, pored već korištenog „aga“ aparata.

Godine 1960. klub se tako osniva kao posljednji među Mornarevim klubovima, a u to doba ronjenje se moglo već plasirati kao atrakcija za fotografe i snimanje pod vodom, pogotovu što se i Žuanić pokušavao baviti tom disciplinom. Ronilački klub u početku je dao prioritet obuci, izviđanjima, arheološkim i biološkim istraživanjima, pa tek onda i ribolovu, ali bez ikakvih aparata jer su aktivisti kluba već tada bili zauzeli ispravan stav prema podvodnom ribolovu kao prema mogućoj štetnoj pojavi.

Prve akcije i nastupi

Službeno, dakle u rujnu 1958. godine u okviru ondašnje Narodne tehnike osnovan je inicijativni odbor za osnivanje društva podvodnih aktivnosti. Osnivačka skupština kluba održana je 22. svibnja 1959. i društvo je dobilo ime «Frogmen». Nešto poslije ime kluba je promijenjeno u «Podvodni istraživači» ali je klub uglavnom životario bez sredstava i uvjeta za rad sve dok se nije pojavio i mornarički, vojni interes te adekvatna spremnost u materijalnoj pomoći. Obalna plovidba poklanja društvu polovni, onda se govorilo rashodovani čamac, pa vanbrodski motor, zatim stručnog instruktora, dva aparata za podvodna snimanja te se od dotacija nabavlja sedam novih aparata za samostalno ronjenje marke «drager». Održavaju se tečajevi ronjenja, ali zbog zastarjelih aparata nisu se polagali ispiti. Punjenje aparata obavljalo se u kisikani brodogradilišta Split. Ronilačkim aktivnostima ipak predstoje bolji dani nakon odluke na skupštini Sportskog društva Mornar da se „posvoji“ klub podvodno istraživačkih aktivnosti. Kad je u ljeto 1962. komanda ratne mornarice društvu posudila još i pokretni kompresor, to se već smatralo pravim procvatom kluba.

Vladimir Golubic - Milovan Sekulic - Tonci Jeroncic - Mirko Grljusic

Prvi ronioci PIK Mornar, 1961.: Vladimir Golubić, Milovan Sekulić, Tonči Jerončić, Mirko Grljušić.

Prvi predsjednik ronilačkog kluba, još prije priključenja sportskom društvu, bio je admiral Janez Tomšič, onaj isti čovjek koji je bio i na davnom sastanku Žuanića s admiralom Jerkovićem u samim začecima svih ronilačkih aktivnosti.

Slobodan Alfirevic

Dr. Slobodan Alfirević daje upute roniocima za podvodna geološka istraživanja.

4

Ronilac PIK-a vrši podvodna izviđanja na vrulji.

Mladen Alajbeg

Mladen Alajbeg, meštar podvodne fotografije.

 

Poslije, u okviru Sportskog društva ‘Mornar’ za predsjednika Podvodno istraživačkog kluba bit će izabran Tomislav Žuanić koji se sjeća jedne od prvih ozbiljnih akcija kluba, kontaktiranja s Oceanografskim institutom, i to sa Slobodanom Alfirevićem. Za podvodnu arheologiju bio je zainteresiran surađivati profesor Mladen Nikolanci, za fotografiju se živo zanimao Mladen Alejbeg, a u institutu se još kontaktiralo dr. sc. Tonća Špana za biološke aktivnosti. Nakon osnivačke skupštine 1959. ‘Podvodnog istraživača’ kad je izabran predsjednik Tomšič, te nakon reorganizacije i uključivanja u SD Mornar vrlo brzo se steklo potporu mornarice a time su ostvareni osnovni preduvjeti za organiziranje ronilačkog Mornara po sekcijama.

Prof_Mladen Nikolanci

Prof. Mladen Nikolanci vrši pripreme za podvodnu arheologiju, Vis 1962.: Vlado Golubić, Mirko Grljušić, prof. Mladen Nikolanci, Branko Drnovšek.

dr_Ante Span - Milan Sekulic - Matko Caric - Ivo Ricov - Neven Milisic

Ante Špan organizira uzimanje uzoraka algi i faune (fitobentos), ronioci: Milan Sekulić, Matko Carić, laborant Ivo Ricov, Neven Milišić i dr. Ante Špan.

Alfirević je dobio oceanografsku, Špan biološku, Nikolanci arheološku, Žuanić ribolovnu da ne bi otišla krivim putem.

– Uvijek sam u principu bio protiv pretjeranih natjecateljskih aktivnosti u ronjenju da se ne bi zastranilo, a u toj atmosferi  moglo se lako skrenuti u više stranputica, pa je jedna od njih bila i ona sigurnosna po život. Lako je radi natjecanja moglo doći do katastrofe pa smo zato razvijali što je moguće više i bolje zdravstvenu službu koju je vodio dr. Janez Stor i dr.Stracimir Gošović, te nastavnu sekciju gdje se prilično angažirao Milan Sekulić.

5

Ronilac prikuplja bentonske nakupine u podmorju Jabuke.

dr_Stracimir Gosovic

Dr. Stracimir Gošović, počasni član PIK Mornar.

Godine 1962. iz aktivnosti kluba pamte se prve velike akcije. Bilo je to istraživanje u viškoj luci. Sudjelovalo je 12 ronilaca. Akcija je trajala deset dana. Radilo se o suradnji s Arheološkim muzejom i Oceanografskim institutom.

Vlado Golubic - Djordje Komazec - Tonci Jeroncic - Branko Drnovsek - Mirko Grljusic - Miro Vrdoljak - Davor Ljubic

Prva velika akcija PIK-a u viškoj luci, 1962.: Vlado Golubić, Đorđe Komazec, Tonči Jerončić, Branko Drnovšek, Mirko Grljušić, Miro Vrdoljak, Davor Ljubić.

Klub je također u kolovozu iste godine sa svoja tri ronioca sudjelovao u istraživanju Oceanografskog instituta brodom «Biosom» u okolini vanjskih otoka srednjeg Jadrana gdje su se ronioci spuštali i do 60 metara dubine. No, dolaskom zime moralo se prekinuti s aktivnostima jer naručena ronilačka odijela nisu bila još nabavljena u nedostatku deviznih sredstava.

6

PIK-ovci u dogovoru za nove akcije, početak šezdesetih: Milovan Sekulić, – , Tonči Jerončić, Vladimir Golubić, – Carić, Neven Milišić, – Sinobad, Mirko Grljušić, Branko Drnovšek.

To doba karakterizira i činjenica da se olako znalo na sebe preuzimati veliki rizik roneći s jako lošom opremom, a još veća odgovornost padala je na ljude koji su bili rukovodioci kluba pa tako i odgovarali za svaki izlet u akciji ili za svaki održani tečaj.
Tako će Žuanić ocrtati to doba pričom o vlastitim iskustvima jer je znao roniti s aparatom na velikim dubinama a da ni o čemu nije imao pojma, kako sam priznaje:

8

Jedna od prvih skupina mornarevih ronilaca s instruktorom Milovanom Sekulićem, bazen Mornara, 1962.: Anđelko Skalić, Mirko Grljušić, Jadran Bartulović, Josip Kerner, Milivoj Sekulić, Uldriko Kalčić, Miro Vrdoljak, Jaroslav Miličević.

– Tko je točno mogao znati bilo što o dozvoljenim dubinama od 60 metara. Stalno smo kao nešto govorili o nekakvim tablicama dekompresije a da ih nikad nismo ni vidjeli, pa o rekompresnoj komori a da je nikad nismo ni pipnuli. Znali smo da tamo u svijetu postoji nešto slično tome, da se upotrebljava…
Ali nitko nije mogao zamisliti kako, što je to zapravo. Klub nije imao nekakvu ronilačku ekipu, ali se stalno održavalo tečajeve, okupljalo mlade, no nedostajalo je one visoke stručnosti. Na masovnost se nije smjelo ići premda je interes bio velik budući da je ronilac bio neki pojam već u to vrijeme, stvar nekog prestiža, atrakcija, čime se možeš pohvaliti. Međutim, kako ići na masovnost, privući veliki broj mladih i onda ih razočarati. Ne pustiti ih da rone, pogotovo ne prije punoljetnosti, a sve to zbog pitanja sigurnosti…

7

Prvo natjecanje u podvodnoj orijentaciji s ekipom iz Češke Lipe, 1964.: – , – , Mirko Grljušić, Dušan Dančuo, dr. Stracimir Gošović, Jaroslav Miličević.

9

Prvi međunarodni natup PIK-a, uzvratni susret u Češkoj Lipi, 1965., mornarevci u veštitima pod lipom: Josip Kerner, Mirko Grljušić, gđa. Žuanić, prevoditelj, Pave Bonačić, Antun Kirn, Bojan Pešl.

Bilo je jasno da će ljudi izgubit volju ako ih ne pustiš da rone. Zato se i ne može govoriti o nekakvom velikom klubu nego prije možda o grupi ronilaca. Prve prostorije ronioci su dobili na Mornarevom bazenu u Poljudu, ali je svima bilo zgodnije naći se zajedno u Obalnoj plovidbi, kod Žuanića u prostorijama na Rivi.
U svijetu su već postojala natjecanja u podvodnoj orijentaciji. Počeo je i PIK Mornar polako u to ulaziti. Prvo natjecanje održano je u prijateljskom susretu s ekipom iz Češke Lipe i to u Poljudu. Bilo je to 1964. godine. Prosinac i nevrijeme pokvarili su planove pa umjesto da se susret održi na Hvaru u luci i plivačkom bazenu, mornarevci  su svoje goste morali odvesti na natjecanje u plivački bazen Mornara u Poljudu. Ekipa PIK-a je bila: Miroljub Danikov, vođa ekipe, dr Stracimir Gošović, liječnik, Dušan Dančuo, trener, Zoran Nikolić, tehnički rukovodilac, natjecatelji: Pavao Bonačić, Mirko Grljušić, Vlado Golubić, Bojan Pešl i Ivo Krizman.
U žiriju su bili Tomislav Žuanić, predsjednik PIKa, Miroljub Danikov,
Miroslav Suhajek, predsjednik kluba «Potapeči Svazarm» Jurij Resl, liječnik.

10

Posada broda i članovi PIK-a na čelu s predsjednikom Tomislavom Žuanićem pored izronjenog topa francuske fregate „Favorit“.

Mornarevci su se sa Česima sastajali i narednih godina, darivali ih čokoladom… «Mi smo tako za njih bili Amerika iako su to oni bili za nas, ali u ronjenju», rado bi se sjetio anegdota Tomislav Žuanić. Mornar je tada imao velike majstore u Pavi Bonačiću, Bojanu Pešlu, Mirku Grljušiću, Ivi Krizmanu, Jaroslavu Zaninoviću, Goranu Mrduljašu.. Od ženskih predstavnica u ronjenju pamti se prezime Mariani, a među prve tečajce spada i poznati Ante Kirn. On je sudjelovao u jednoj od prvih akcija vađenje topa fregate „Favorit“ u uvali Smokova na Visu. U jednom sačuvanom zapisniku sa godišnje skupštine za koju se veli da je treća godišnja skupština kluba stoji da su se pikovci sastali 24. veljače 1963. u prostorijama centra za izvanarmijski vojni odgoj naroda i da je
sastanak započeo 17:30 h. Prisustvovali su J. Tomšić, T. Žuanić, M. Nikolanci, Đ. Komazec, N. Ignjatović, J. Puhar, I. Matelja, A. Špan, V. Mijatović, B. Drnovšek, D. Roje, M. Kožuh, T. Terze, T. Bogdanović, i M. Carić. Objektivno osutni su bili inače istaknuti članovi M. Jankov, tajnik, M. Popović, S. Alfirević, K. Babić, S. Duvnjak, M. Alajbeg. U to vrijeme klub već ima raširenu djelatnost i na sastancima se podnose izvještaji svih komisija i njihovih akcija. No muka se muči s prostorijama seleći iz jedne u drugu. Tako se daje cjelovita analiza rada u 1965. u kojoj je klub sudjelovao na dva državna i jednom međunarodnom prvenstvu. U Jugoslaviji na prvenstvu u podvodnom ribolovu i u orijentacijskom ronjenju i plivanju s perajama te na međunarodnom natjecanju u Češkoj Lipi među sedam ekipa gdje je osvojeno peto mjesto. U podvodnom ribolovu u zemlji je klub zauzeo deveto mjesto među 17 ekipa, a u orijentacijskom ronjenju Mornar je bio prvi osvojivši i sva pojedinačna prva mjesta i to u obje discipline.

Te godine klub izdaje kratku brošuru, bilten kluba s porukom:

«Omladinci, omladinke, klub PIK Mornar pruža vam mogućnosti da doživite ljepote mora i postignete izvanrednu rekreaciju koju vam samo more može omogućiti.»

Mnogi tekstovi i fotografije iz te brošure palili bi i danas.
Na početku brošure stoji:

11

Olupina francuske fregate „Favorit“ potopljene 1811.

«Klub podvodnih sportskih istraživača za nepune četiri godine je postigao krupne rezultate u istraživanju morskih dubina. U suradnji s Oceanografskim institutom, Arheološkim i Vojnopomorskim muzejom u Splitu, mladi i hrabri podvodni istraživači uspješno su obavili mnoge složene zadatke u moru kao što su istraživanja na uzimanju uzoraka morskog dna, ispitivanje prodiranja umjetnog svjetla kroz dubinske slojeve vodene mase, trasiranje podmorskog kabla za elektrifikaciju otoka Visa, ispitivanje ležišta potpornih konstrukcija za mostove na jadranskoj magistrali, otkrivanje raznih ekspozita materijalne kulture i bogatih nalazišta amfora u području otoka Hvara, Brača, Šolte, Čiova i Visa (amfore iz prva dva-tri stoljeća naše ere).

12

Ostaci talijanske podmornice „Nereida“ potopljene 1915.

U blizini Visa pronađen je na trideset metara dubine top francuske fregate „Favorit“ potopljene 1811. godine. Otkrivena je i talijanska podmornica „Nereida“ iz 1915. kod otoka Palagruže.»

 

U spomenutom biltenu o tome piše baš Žuanić:

«Tek poslije pola sata izviđanja drug Sekulić je prvi uočio traženi objekt. Budući da je moj aparat bio pred izmakom sa zrakom to sam na označeno mjesto samo zaronio da bih uočio traženi cilj. Pojava podmornice, koja se nazire s već desetak metara dubine ispod površine impresionira ronioca u tolikoj mjeri da se instiktivno podsjeti na sudbinu koja je morala zadesit posadu u toj strašnoj katastrofi…».

Na istu temu Žuanić će ispričati i jedan izuzetno neobičan događaj:

«Tražeći nekom prilikom sidro što ga je izgubio brod Oceanografskog instituta nedaleko od Palagruže naša dva člana, ronioci Vladimir Golubić i Tomislav Bogdanović su spazili obrise podmornice, no impresionirani, kako to obično bude njima se učinilo da je podmornica nova, sasvim sačuvana. Tako su je barem opisali, pa je umalo nastao veliki problem. Najprije našoj mornarici nije moglo bit jasno kakva li je to podmornica nova a potopljena, koji li je misterijj u pitanju. Onda se slučajno saznalo da su i talijanske vlasti saznale nešto o tome. Onda se počelo to nešto tajiti a ja sam predložio da odemo mi to vidjeti, makar mi je odmah bilo jasno što je u pitanju. Moj argument je  bio, dajte da vidimo što je to pa da barem saznamo kako je to neka podmornica potopljena tko zna kad mogla ostati sačuvana do danas kao nova. I naravno, kad smo ponovno krenuli u akciju ispostavilo se da je ta podmornica bila i prepolovljena a kamoli da je bila sačuvana od propadanja u moru. Eto što impresioniranost morskim dubinama može izazvati. A da se i ne spominje što je sve moguće u pogledu orijentacije…».

Najbolji u zemlji

16

Mirko Grljušić, jedan od prvih ronilaca PIK-a, 1962.

Predanim radom entuzijasta i sportskih aktivista podvodno istraživački klub se vrlo brzo razvija u jedan od najjačih u zemlji. Klub je od samog početka bio vrlo privlačan posebno za mlade. Redovito se svake godine držalo tečajeve na kojima bi se ronilačkim vještinama učilo 40 do 50 mladih ronioca. U sedam primorskih gradova klub je organizirao osam ozbiljnih kurseva ronjenja pomažući stvaranju jezgra podvodnog sporta što se onda povezivalo s ONO i DSZ (općenarodna obrana i društvena samozaštita) ili kako bi to tada «prevodilo» – svaka vikendica mogla bi imati klub ronioca jer se ronilačko osmatranje može vršiti bez ikakvih aparata i opreme.

13

Izron nakon prvih obuka, Mornarev bazen, 1963.: Miro Vrdoljak, Mirko Grljušić, Jaroslav Miličević, Anđelko Skalić, Uldriko Kalačić, Jadran Bartulović, Josip Kerner.

14

Prve obuke i zaroni

Idućih godina od 1965. do 1968. PIK Mornar je osvajao državna prvenstva, a uvijek je barem među tri najbolja kluba u zemlji. Za svoju društvenu i ne samo sportsku ulogu i aktivnost klubu su pripala razna priznanja.

15

Članovi Mornara na jednom od natjecanja na kojima su osvajali državna prvenstva: Pave Bonačić i Bojan Pešl.

17

Sudjelovanje u akcijama teritorijalne obrane, bazen Jadrana 1977.

Zlatna plaketa narodne tehnike «Boris Kidrić» dodijeljena mu je 1975. godine, iduće je godine dobio nagradu «NT-SFRJ» kao najbolji kolektiv u zemlji i Saveznu nagradu narodne tehnike. Priznanje štaba TO SR Hrvatske dobio je 1977. godine, godinu poslije priznanje Štaba TO općine Split i Jugoslavenskoga saveza za podvodne aktivnosti. Pravi procvat klub zapravo doživljava krajem šezdesetih godina kada se znatno popravlja materijalna situacija u klubu. Nabavkom suvremeno sportske ronilačke opreme za autonomno sportsko ronjenje klub dobija sve mogućnosti za omasovljavanje uz kontinuiranu ronilačku aktivnost. Tih godina velike napretke bilježi i institut za pomorsku medicinu. JRM, posebno odjel za hiperbaričnu i podvodnu medicinu.

18

Odlazak na akciju

Za «Zastavu film» snima se nastavni film o autonomnom ronjenju i specijalnim ronilačkim zahvatima u vojne svrhe.

19

Nova oprema, nove obuke, akcije…, na bazenu Mornara, ronioci: Mario Bakota, Sanja Opačić, Juroslav Zaninović.

Oko 1970. dolazi do polarizacije u klubu zbog sastavljanja ekipe koja će raditi na projektu „Nereida“ pa jedan broj ronioca (Zaninović, Krizman, Perak, Gabelić, Bronzović) zapravo najaktivnijih, odlazi i formira ronilački klub ‘Delfin’ te djeluje pod okriljem oceanografskog instituta na punti Marjana.

20

Obuka ronilaca na bazenu Jadrana: Mario Bakota sjedi drugi s lijeva i Ivo Krizman, stoji prvi s desna.

Odlazak na akciju

Tih godina, stručni ronilački kadar Mornara se bazirao na radu instruktora ronjenja kao što su bili Milovan Sekulić, Duško Dančuo, Anton Kirn, Pave Bonačić, Slavko Bogdanović, Mario Bakota, Mate Kolar i Bojan Pešl.

21

Veliko priznaje PIK-u, posjeta čuvenog francuskog istraživača Jacques Yves Couestau, Split 1977.: Milan Maljković, predsjednik Vinko Brešan uručuje plaketu, Vanja Marinković, instruktor Neno Babić, Jacques Yves Couestau.

22

Gordana Zavoreo, „probija led“, ponovno počinju uspjesi Mornara.

Bitnu prekretnicu u radu kluba predstavlja činjenica da je klub 1970. godine konačno dobio svoje prostorije, pravi ronilački dom sa svlačionicama, magazinima, kompresornicom, društvenim prostorijama i učionicama, bivšu osmatračnicu na Sustipanu. Poslije tolikih godina  provedenih na bazenu u Poljudu klub seli na sama vrata Splitske luke. Sredinom sedamdesetih stasa jedna nova  generacija ronioca u PIK-u. Od starijih članova aktivno djeluje Mate Kolar i dalje, no mnogi napuštaju klub, staro članstvo se osipa a dolazi jedna nova vrlo ambiciozna generacija. Tako među mlađima dominira Aljoša Nikolić, vodstvo kluba povjereno je Vinku Brešanu, kapetanu fregate, roniocu podmorničaru, velikom zaljubljeniku u podmorje. Aktivni pratioci tog mlađeg ronilačkog naraštaja svakako su Zdenko Rudolfi, Nikola Palić, Milan Maljković, Nenad Stanić, Nenad Babić,Boris Badurina, i drugi..

24

Trener Vinko Lozovina, Doris Miletić, Gordana Zavoreo, dogovor pred početak natjecanja.

Ma koliko da aktivnost raste na sportskom natjecateljskom planu PIK Mornar jedno vrijeme pada. Kako je ronjenje u cijeloj zemlji bilo jedno vrijeme palo na niske grane tako su ronioci dobar broj godina nizali   rezultate bez nekog osobitog treninga, ali u međuvremenu, dok su se mornarevci zapustili i navikli da pobjeđuju olako, dotle  se u Rijeci, Beogradu, Ljubljani i Puli počelo raditi toliko ozbiljno da je primat mornarevaca došao u pitanje pa se sve do 1978. ne pojavljuje niti jedno ime Mornara na tablicama najboljih ronioca.
Led probija Gordana Zavoreo koja postaje prvakinja u plivanju s perajama i brzinskom ronjenju. To se dogodilo nakon obrata u stručnom radu u klubu i zahvaljujući  izvrsnom vodstvu instruktora Aljoše Nikolića i trenera, profesora kineziologije Vinka Lozovine. Nedugo zatim, poslije pobjeda Zavoreo Gordane 1978. i 1979. čak i ekipno skače Mornar jer zanjom uspjehe nižu i Borjanka Topić, Doris Miletić, Renato Musić, Anita Bralić, pa Renato Miolin, Pero Ivanković, Milan Maljković i drugi.

23

Jedan od najboljih instruktora Aljoša Nikolić s ekipom na zasluženoj marendi, Ohrid 1978.

Kao i svuda promjene nabolje smjenjuju se s promjenama na gore. Odlaskom vodećih ličnosti u klubu dolazi do stagnacije iako klub u uvjetima nije oskudijevao. Teška situacija nastaje preranom smrti Vinka Brešana, izvanrednog vođe, ronioca i omiljenog predsjednika u klubu. Iz Splita u Pulu odlazi instruktor Mate Kolar. U Dubrovnik odlazi osovina kluba Aljoša Nikolić tek nakon višemjesečnog pregovaranja i osiguranog „transfera“ instruktora Ivana Bronzovića, iz Delfina u Mornar.
Ubrzo je klub napustio i Zdenko Rudolfi, desna ruka predsjednika. Jedna, dvije tihe  godine kluba zapadaju predsjednika Petra Životića, a onda naravno dolaze opet vremena velikih događanja. Na čelo kluba dolazi Ivo Nožina, tehnički rukovodilac hidrografskog instituta JRM vraća se poslije dvadesetak godina i maksimalno angažira Ivo Mateljan, jedna od vodećih ličnosti jugoslavenskog profesionalnog ronjenja, pa onda Tihomir Đukić, dr Petar Denoble, Joško Perak, pa jedinstvena „garda“ instruktora Slavko Bogdanović, Ivan Bronzović, Dragiša Koprivica, Branko Abramović, Ante Ondini, Anton Kirn, Boris Badurina, Nenad Babić… Mornar opet buja.

25

Ponavljanje velikih uspjeha pod vodstvom trenera Branka Avramovića, trening u podvodnoj orijentaciji, bazen Mornara1984.: Helena Serdarević, trener Branko Avramović, Miro Rašković, Goran Ergović, Tonči Najev, Andrea Podravec.

Klub ponovno postaje vodećom ronilačkom organizacijom u zemlji. Nižu se akcije i rezultati, ženska ekipa ponavlja velike uspjehe 1984. godine u sastavu Maja Gluščević, Helena Serdarević i Andrea Podravec. Pod vodstvom trenera i instruktora Branka Abramovića stasa jedna perspektivna natjecateljska ronilačka generacija.
Godina 1985. i 1986. aktivnost kluba se iskazuje u organiziranju velikih natjecanja, smotri ronjenja. Klub je inicijator, organizator i domaćin prvog Novogodišnjeg kupa Jadrana u ronilačkim vještinama. Oba su priređena na Visu. Zatim se priređuje otvoreno prvenstvo Splita na prvomajske praznike u podvodnoj orijentaciji. Novogodišnji Kup postaje tradicionalan, nakon dvije godine u Visu sada seli dvije godine u vodama Starigradskog zalijeva na Hvaru. Boraveći na velikim jedrenjacima članovi nekoliko klubova i vojnih pošta žive na moru i Prvog maja provode natjecanje koje je od tada tradicionalno. I za Dan oslobođenja Splita organizira PIK natjecanje oko Maslinice na Šolti.

Stoga je jedan ovakav spisak imena vrijedniji nego u bilo kojoj drugoj sportskoj grani: članovi uprave – Tomislav Žuanić, Janez Tomšić, dr Janez Stor, Slobodan Alfirević, Mladen Nikolanci, Tonči Špan, Nebad Cambj, Vinko Brešan, Đemal Ahmetovič, Zdenko Rudolfi, Petar Životić, Ivo Vuko, Milan Mirković, Jerko Bilić, Mirko Ljubanović, Dušan Vujević, Miroljub Danikov, dr. Stracimir Gošović, ronioci i instruktori – Petar Draganović, Mate Kolar, Dušan Dančuo, Pavao Bonačić, Anton Kirn, Slavko Bogdanović, Bojan Pešl, Ivan Bronzović, Joško Perak, Aljoša Nikolić, Stracimir Gošović, Blaž Mićunović, Ivo Rivijer, Milan Maljković, Franjo Zeljak, …
Svi umrli članovi kluba, dr Janez Stor, Vinko Brešan, Tihomir Dukić, Jerko Bilić, Mate Kolar, Milan Maljković – svi su dočekali tragičan kraj kao aktivni ronioci odnosno sportski radnici. Ovaj spisak imena zapravo je najkraće rečeno povijest ronilačkog kluba Mornar šezdesetih i sedamdesetih godina. Osamdesetih godina klub vode jedna nova struktura ljudi, članova uprave i instruktora, profesionalno i društveno uglednih u pomorskoj i ronilačkoj struci Grada Splita. Upravu kluba su vodili dr.Ivo Nožina-hidrograf, Ivo Mateljan-direktor i osnivač Brodospasa, ing. Vedran Babić-tehnički direktor Jugoplastike,Tihomir Đukić, dr. Petar Denoble-specijalist podvodne medicine, Ivan Bronzović-instrukktor ronjenja, Dragiša Koprivica – instruktor ronjenja i saturacijski ronilac, Petar Draganović-instruktor ronjenja i saturacijski ronilac i niz drugih. Uz već dokazane stasala je nova generacija instruktora i ronilaca, izvrsnih organizatora, Branko Abramović, Vojislav Bijelić, Nebojša Kaličanin, Petronije Tasić, Anđelka Majić, Mario Peričić, Siniša Brakus,Goran i Zoran Ergović …
Poslijeratno vrijeme, rane devedeste godine Mornar dočekuje vrlo vitalan, sazrelih ronilaca koji uz iskusnije „igraće“ vode klub. Klub su stabilno kroz turbulentna vremena vodili najprije Zoran Ergović, Siniša Brakus, Robert Kramarić, Siniša Karabatić, Petronije Tasić, Zoran Bačić te potom Slavko Karninčić, Vladimir Volarević, Velen Šarotić, Vladimir Naletilić, Helena Serdarević.
U zaleđu je uvijek Ivan Bronzović, instruktorska i organizacijska osovina kluba. Školovana je nova generacija instruktora koji su prošli višegodišnje kaljenje ronjenja u svim uvjetima, Neven Katić, Goran i Zoran Ergović, Ivica Matijaca, Zoran Bačić, Toni Kačić Bartulović, Vojislav Bijelić, Petronije Tasić, Miroslav Vukoja, Miroslav Rašković, Robert Kramarić, Velen Šarotić.
Zadnjih desetak godina klub su do svjetske prepoznatljivosti u podmorskoj arheologiji, ekologiji, ronilačkom sportu, školovanju i ukupnim pozitivnim društvenim djelovanjem vodili Neven Katić, Ivica Matijaca, Velen Šarotić, Hrvoje Olujić, Dražen Batistić, Loren Šarin, Tihomir Dolina te „najfriškija“ garnitura uz dio spomenutih još Anita Orhanović, Domagoj Barić, Dajana Brajčić i Vedran Milat.

Modra Spilja - Bisevo

Novo doba, nove akcije, nova otkrića …, „konfužjun“ u Modroj špilji na Biševu

U ronilačkom sportu niz godina su mornarevci dominantni s desecima državnih prvaka i rekordera, nosioca medalja sa svjetskih i europskih prvenstava. Pod vodstvom trenera Branka Abramovića, Vinka Lozovine, Petronija Tasića, Edurada Retelja, Maje Ozretić, Berislava Milišića i Aleksandara Nikolića vrhunske rezultate postizavali su Helena Serdarević, Nela Tonja, Lada Jakus, Martina Trboglav, Marina Giunio, Davor Franičević, Davor Štambuk te mnogi drugi.
U obrazovanju i odgoju ronilaca te podmorskoj arheologiji iskazali su se instruktori Ivica Matijaca, Tomislav Radica, Ernest Čupo, te uz Nevena Letu nova generacija ronilaca Marin Dolina, Marjana Zoko, Neno Rokov, Antun Rossetti, AnteTomasović i mnogi drugi. U zaštiti i istraživanju podmorja dokazuju se nove generacije ronilaca kojima su nosioci studenti i diplomirani inženjeri biologije i ekologije mora Danijela Blažević, Marijana Zoko, Katarina Madirazza, Dajana Brajčić, Srđana Rožić i drugi.
Nije moguće nabrajati sve aktivnosti i sve pojedince.
U priči naših sugovornika saznati ćete mnogo toga, novog i nevjetojatnog kao što morsko plavetnilo može biti ali sa jednom porukom:

„To je Mornar, jedan i jedinstven“.