Živjeti od ronjenja

Velen Šarotić, ronilac i liječnik

Velen Šarotić, ronilac i liječnik

Velen Šarotić (49) danas već spada u red Mornarovih ronilačkih veterana ali Šarotić je prije svega liječnik što i jest presudno za dimenziju njegovog ronilačkog obola klubu i tome sportu. To su ljudi koji su jednom davno, u djetinjstvu najčešće, zavoljeli ronjenje i nikad ga se nisu odrekli premda ne žive od njega u materijalnom smislu, ali ipak od njega žive. Šarotić bi mogao ispisati literature za biblioteku o ronjenju, nije bitno je li to stručni aspekt nego koliko toga je Šarotić prošao iz čega se vidi stvarna težina fenomena koji se zove podvodno istraživački ronilački klub Mornar.

– Ne, ne spadam među one istinske sportske ronioce, ja sam se bavio roneći svime i svačim, ni od čega nisam prezao, ali ne mogu se smatrati ozbiljnim sportskim roniocem. Uostalom, godinama sam dovoljno ozbiljni klupski liječnik koji osigurava zdravstvenu zaštitu upravo na tim sportskim natjecanjima ronilaca u najrazličitijim disciplinama pa mi je jasno koliko je to zahtjevno i da ovo čime se ja bavim pod morem ipak spada u zanimaciju, amaterski hobi. Druga je stvar što smo mi ronioci vještinom, iskustvom i ljubavlju prema svim etičkim stranama ronjenja u biti kao pravi profesionalci savjesno obavljali sve što smo morali…

Pred natjecanje u podvodnom ribolovu, Velen Šarotić s kolegama

Pred natjecanje u podvodnom ribolovu, Velen Šarotić s kolegama

Lećevica

Na jedno od prvih pitanja Šarotić odgovara kao da ste ga probudili iz sna nekih dubina:

– Koliko vam je godina, izgledate premlado za toliko iskustva?
– Čekajte da se sjetim…

Dakle, i to bi se moglo stilizirat za ronilački život – da ti ljudi ne misle ni o vlastitim godinama. Inače, Šarotić je liječnik, roditelji su mu dali malo neobično ime Velen što kaže potječe iz češke mitologije. Kao liječnik radi u Lećevici…

– Obiteljska medicina. Nekad smo govorili liječnik opće prakse.

Oženjen je, ima kćerku i sina, a i oni imaju ljubav prema ronjenju:

– Sin je stariji i ja uvijek kažem da je lakše ronit nego plivat, to jest tonit… Malo se šališ i sve je lakše. Sin mi je proplivao sa tri godine, a kćerka je znala plivat prije nego je prohodala. Jednako su naučili i ronit, staviš im regulator od boce i vozi…Žena je jedina «normalna». Ona je uvijek morala čuvat svoje sinuse i nije se mogla u to upustit.
– Znači, i ona je liječnica?
– Pa naravno, vidite kako se to lako pogodi. Ali i ona je liječnica obiteljske medicine, ne radi u Lećevici nego u Kaštelima. A ja sam s time počeo tako da zbilja mogu reći kako sam pao s neba u morske dubine, jer sam se kao klinac htio baviti astronomijom, a onda sve okrenulo u ronjenje. Bilo je to dok sam još išao u osnovnu školu Zlata Šegvić…

Šarotić je jedan od rijetkih stalnih članova Mornara, od tada 1977. pa do danas. Nije ga bilo u Mornaru jedino dok je studirao…

– Ali već poslije godinu dana studija sam prvi put pobjegao i «kima» u Split, sija san na klupu i gleda u more, nisan zna šta bi učinija, kako ću bez svega toga… Poslije sam završivši medicinu radio u Orebiću, Lastovu, Benkovcu, ali sam se uvijek vraćao Mornaru, svaka sekunda, svaki dolazak u Split, odmah bih svratio u klub.

Kapitalci

Zoran Ergović i Velen Šarotić s bogatim ulovom nakon natjecanja

Zoran Ergović i Velen Šarotić s bogatim ulovom nakon natjecanja

Najveći gušti – sjeća se Šarotić – bili su kad je genijalac Frane Zanki iz Trogira došao u Split i blizu Mornara otvorio svoj dućan za ronilačku opremu. Bile su to godine koje se pamte jer nikad Mornar nije imao aktivniju sekciju za podvodni ribolov kao tada. Nije bilo ronioca koji tada nije djelovao u klubu, Zankijeva aktivnost privukla je sve ljubitelje toga sporta, u to se vrijeme pojavio i Mislav Čalo, dolazili su momci od Makarske do Zadra, Šarotić pamti da je tada svraćao i Marinov…
– Kad sam diplomirao počeo sam kao klupski liječnik obavljat dužnosti osiguranja zdravstvene sigurnosti za vrijeme najrazličitijih natjecanja, kupova, državnih prvenstava, u svim mogućim ronilačkim disciplinama od orijentacijskog ronjenja do podvodnih vještina, a dosta sam vremena provodio i na obuci ronilaca u medicinskim znanjima, u obuci na višim kategorijama, što je prije bila obaveza da u tijeku natječaja i tečaja moraju imati nekakav kurs iz podvodne medicine. U medicinskom smislu odgojio sam zbilja mnoge generacije ronilaca.

Velen Šarotić, drugi s desna u prvom redu, sa svojim cijenjenim kolegama nakon položenog poslijediplomskog tečaja iz podvodne i hiperbarične medicine u Institutu pomorske medicine, generacija 1987.: prof. dr. sc. Stracimir Gošović četvrti s desna u prvom redu, a prvi s lijeva u istom redu Hasan Kovačević, u trećem redu prvi s desna: dr. sc. Petar Denoble

Velen Šarotić, drugi s desna u prvom redu, sa svojim cijenjenim kolegama nakon položenog poslijediplomskog tečaja iz podvodne i hiperbarične medicine u Institutu pomorske medicine, generacija 1987.:
prof. dr. sc. Stracimir Gošović četvrti
s desna u prvom redu, a prvi s lijeva u istom redu Hasan Kovačević, u trećem redu prvi s desna: dr. sc. Petar Denoble

A ono u čemu je najviše uživao Šarotić ipak je podvodni ribolov pa to ide ovako:

Dr. Petar Denoble liječnik podvodne medicine, znanstvenik i prvi urednik časopisa za sigurnost ronjenja JUSMER s kolegom dr. Velenom Šarotićem

Dr. Petar Denoble liječnik podvodne medicine, znanstvenik i prvi urednik časopisa za sigurnost ronjenja JUSMER s kolegom dr. Velenom Šarotićem

– I šta se u stvari radi u tom podvodnom ribolovu?
– Da šta se radi? Lovi se ribu.
– Žensku, mušku?
– He, he, ma lovi se ribu, i to veću, i to ispod mora.
– I koja je najveća?
– Zavisi kako je ulovljena.
– Niste valjda lovili i na udicu?
– I žensku, i mušku, i na udicu, i na pušku. Moraš se malo našalit, ali ozbiljno govorim da sam svog kapitalca uspio ulovit s istom težinom i na pušku i na udicu. Na panulu sam ulovio gofa od 32 kila, a na pušku mi je pala kirnja isto od 32 kila. Dakle, neriješeno.

I onda na zadnje pitanje «koliko je najdublje zaronio?» odgovor glasi:

    – A sinko moj, reklo bi se, onoliko koliko je tribalo. To je to ronilačko prokletstvo. Izazov radi kojega neki plate i glavom. Jer kad si doša do kraja, do kraja svojih mogućnosti, do samoga dna i ne možeš više dublje, e baš onda se nešto makne, zatreperi, zaiskri, neka sjena privuče ti pogled i malo ko će odolit. Zato ja kažem da je ronjenje ka virus. Isto ka varičele. Ako ste ih imali, taj virus je zauvik osta u vama, iako ste ka finta ozdravili. I sve je to u biti jedna velika lipota. Ali bude i grubih stvari.

Hobi i posao

Šarotić kaže da on osobno nikoga nikad nije spasio, nije se tako dogodilo, ali je bilo slučajeva koji se pamte zbog dramatičnih okolnosti:

 – Meni se draže sjetit ljudi koji su proveli puno vrimena u klubu pa su se tu i upoznali, onda postali prijatelji, a neki su se čak i oženili, dobili dicu i danas ta dica rone u Mornara. Eto to su mi prave priče koje me vesele i samo radi takvih priča isplatilo se sve te godine bit mornarevac, ronilac. Takva je recimo familja Ćosić koja se družila u mladosti između 1982. i 1988. godine a sada su im i sinovi isto profesionalni ronioci. Dubine su izazov isto ka i planine. I bijeg su od svega šta te svakodnevno umori. Ali, nažalost, bilo je i ljudi koji su poginuli, znali smo vadit utopljenike iz Buškog blata i dugih jezera i rijeka u BiH. Mornar je bio jedina organizacija koja je bila sposobna roniti u svim uvjetima pa nažalost nismo mogli odbiti ni takve zahtjeve ili prije bih rekao molbe. Jer ronioci su malo neobičan svit i nemojte im se ničemu čudit. Kako bi inače privlačili samoga sebe u sve te rizične situacije. No, njihova hrabrost i plemenitost nikad nije upitna i to jamstvo je najveća stvar. Možete se opustit, možete bit sigurni da će vam ronilac uvijek pomoći. I u najriskantnijoj situaciji.

Frane Zanki sa svojom „ljubimicom“

Frane Zanki sa svojom „ljubimicom“

Ronjenje kao sport organiziran po klubovima sigurno ostvaruje i nekakvu društvenu funkciju, ali i opipljivije od toga ronjenje je mnogima donijelo životnu egzistenciju.

– Ne radi se o tome da je ronjenje unosan posao nego hoću reći da je ronjenje samo po sebi takvo da ljude obuzme potpuno i kao posao i kao hobi tako da se kod mnogih dogodi da sve to spoje u jedno i na kraju se time bave na ovaj ili onaj način. A šta drugo znači nego da je ronjenje i u tom društvenom smislu jer su mnogi ljudi kroz ronjenje kao sport odrasli a onda se i obučili nekim znanjima od čega su nastavili uspješno i zadovoljno živjeti. Neki su osnovali i firme za podvodno ronjenje, drugi su se zahvaljujući ronilačkome zanatu počeli bavit različitim podvodnim radovima, treći su se bavili podvodnim ribolovom… Osim Frane Zankija nastala su tu i druga poznata imena kao Ante Ondini, jedna prava ronilačka legenda, pa Tonči Najev koji se bavi koraljima, onda instruktori Miro Rašković, Ivica Matijaca,Tomo Radica, Nestor Avramovski, Ernest Čupo, Damir Vukov i drugi, svi u podvodnim radovima ili sada Neven Lete, reći ću pretenciozno  nedohvatljivi poznavalac mora i podmorja, malakologije i areheologije, dakle, mnogi su se nastavili baviti ronilačkim pozivom. A i ja, koji sam profesionalno liječnik, ipak sam se bavio ronjenjem na raznim zadacima, i na spašavanju, i na arheološkim izletima, i na radovima u mraku, u tunelima, na tlačnim vodovima hidrocentrala i ko bi se sjetio svega.
Meni je posebno i srcu ugodno sjećanje na prvi program obuke ronilaca u svrhu rehabilitacije i resocijalizacije invalida dragovoljaca domovinskog rata. Tamo, u proljeće i ljeto 1995. imali smo tečaj za jednu grupu mladih ljudi s najtežim ozljedama i invalidnosti. Praktični dio vodio je instruktor Toni Kačić Bartulović, također dragovoljac, pripadnik protuminskog odreda HRM uz asistenciju Ivana Bronzovića. Ja sam vodio poseban, medicinski dio teoretske i praktične obuke odnosno nastave. Pa kad vam kažem da je tečaj trajao 6 mjeseci umjesto 2 tjedna sve sam kazao. Ali neznam da li me nešto više ispunja ponosom kad se sjetim njihovih reakcija, a napose njihovog samopouzdanja i „vračanja“ u život po završetku tečaja. Sjećam se jedne ljudske, dječačke reakcije jednog od učesnika, a zabilježili su je i mediji. Nakon prvih ronjenja na upit kako se osjeća odgovorio je „ma ovo je, ovo je, ma…. ludilo, neću više na suho“.

Složno društvo mornarevaca, povratak s klupskog natjecanja u podvodnom ribolovu 1997.

Složno društvo mornarevaca, povratak s klupskog natjecanja u podvodnom ribolovu 1997.

Koliko se zna to je prvi takav tečaj u ono ratno vrijeme i mnogo godina poslije. Na temelju takvih iskustava poslije u svijetu su pokrenuti slični programi rehabilitacije. To mene i Mornara ispunja zadovoljstvom
Ima nebrojeno događanja i aktivnosti koji obilježavaju upravo Mornara kao jedinstvenu i neponovljivu ronilačku organizaciju. Mi često kažemo da Mornar nije i ne može biti uzor jer on je splet povijesnih činjenica od osnutka i ljudi koji su bili i jesu tvrdoglavi da uz struku, sve pozitivne strane rada i djelovanja očuvaju do današnjih dana.

Hiperbarična komora Instituta pomorske medicine HRM. U dugogodišnjoj suradnji u sigurnosti ronjenja i edukaciji ronilaca su sudjelovali: dr. Mate Bakota, dr. Janez Storn, dr. Stacimir Gošović, dr. Petar Denoble, dr. Nadan Petric i dr. Hrvoje Stipančević

Hiperbarična komora Instituta pomorske medicine HRM.
U dugogodišnjoj suradnji u sigurnosti ronjenja i edukaciji ronilaca su sudjelovali:
dr. Mate Bakota, dr. Janez Storn, dr. Stacimir Gošović, dr. Petar Denoble, dr. Nadan Petric i dr. Hrvoje Stipančević

 

Ljepša strana ronilačkog sporta

Helena Serdarević, jedna od najtrofejnijih članica PIK Mornara u plivanju s perajama, brzinskom ronjenju, podvodnim vještinama, podvodnoj orijentaciji i ronjenju na dah – dinamika i jump blue

Helena Serdarević, jedna od najtrofejnijih članica PIK Mornara u plivanju s perajama, brzinskom ronjenju, podvodnim vještinama, podvodnoj orijentaciji i ronjenju na dah – dinamika i jump blue

Helena Serdarević (41), Mornareva izuzetno uspješna sportašica u više ronilačkih disciplina nije se zadržala na mladenačkom hiru nego roni evo već 25 godina kao aktivna sportašica. Trenira svaki dan, nakon odmora, kad završi posao, žuri na poljudski zatvoreni bazen i odradi svako popodne svoj trening. Nikad nije u ronilačkom klubu Mornar imala neke druge izlete, premda je jedno vrijeme dok je stizala i u klub i na posao i na trening bila i član uprave, a znala je kad nema trenera odigrat i ulogu voditelja ekipe, posebno ako se negdje mora na put ili ako su nekakve pripreme, treninzi i slično. No, nikad nije bila izraziti funkcioner, nikad trener, nije se pojavila ni aktivnostima u ratu a niti u arheološkim istraživanjima. Sve svoje interese Helena Serdarević iscrpljivala u raznolikosti ronilačkog sporta i tako se okušala, s vrlo zanimljivim uspjesima, u svim disciplinama.

Prva natjecanja muške ekipe (IV. mjesto) i ženske ekipe (II. mjesto) Mornara na državnom prvenstvu u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Beograd, 21. – 22. 10. 1978.: Pero Kukoč, Ivica Nakić, Mate Nožina, Pero Ivanković, Žarko Bezbradica, Neno Stanić, čuče: Renato Miolin, Doris Miletić, Gordana Zavoreo, Renata Musić, Aljoša Nikolić, Anita Orhanović, Borjanka Topić

Prva natjecanja muške ekipe (IV. mjesto) i ženske ekipe (II. mjesto) Mornara na državnom prvenstvu u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Beograd, 21. – 22. 10. 1978.:
Pero Kukoč, Ivica Nakić, Mate Nožina, Pero Ivanković, Žarko Bezbradica, Neno Stanić, čuče: Renato Miolin, Doris Miletić, Gordana Zavoreo, Renata Musić, Aljoša Nikolić, Anita Orhanović, Borjanka Topić

Vječni tajnik Bronza

Najvažnije je bilo jednom se «zaraziti» ronilačkim sportom i poslije više nema odustajanja:

– Nikad se nisam nešto posebno bavila sportom, cijela osnovna škola protekla je bez većih sportskih iskustava a onda u prvom srednje najednom mi je na oglasnoj ploči zapela za oko jedna obavijest. Naime, htjela sam se baviti nekakvim slobodnim aktivnostima a predložene tog momenta na oglasnoj ploči bile su dvije stvari, astronomija i ronjenje. Svidjelo mi se i jedno i drugo i konačnu odluku donijela sam sigurno i zbog mog prvog ozbiljnijeg trenera, učitelja u ronilačkom sportu, a to je bio Branko Abramović koji je uspio i na mene prenijeti svoju veliku ljubav prema ronjenju.

Državi prvaci u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Split, 29.06.1987.: Diana Sušak, Blaženka Veić, Helena Serdarević, trener Vinko Lozovina, čuče: Dajana Čapeta, Davor Carević

Državi prvaci u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Split, 29.06.1987.:
Diana Sušak, Blaženka Veić, Helena Serdarević, trener Vinko Lozovina,
čuče: Dajana Čapeta, Davor Carević

Uz Abramovića, sjeća se Helena Serdarević, u klubu su tada bili vrlo aktivni i Bogdanović, Koprivica, a naravno više od svih uvijek Ivan Bronzović…

– Ja njega zovem vječnim tajnikom kluba. Kad nikoga nema, kad su najveće krize, problemi, neke praznine u hodu, onda je tu Bronzović. I to je velika stvar za klub jer se možeš opustiti, nema straha, tu je Bronzović.

Helena je najprije završila tečaj za ronjenje na dah, a onda položila za ronjenje s bocama i od tada kreće njena priča odanosti podvodnoj orijentaciji.

– Meni je to odmah bilo super zanimljivo, kao neka igra, potpuno me osvojila ta disciplina traženja orijentira pod vodom. Ronite i pod vodom pokušavate instrumentima doći do orijentira, a vidljivost je nikakva. Ima tu više disciplina, kao nekakve igre u kojima se moraš snaći i pronaći pravi put, pomažeš se vještinom, znanjem u ronjenju, koristiš se i nekim instrumentima, a u ekipnoj disciplini ima nekoliko varijacija, više njih kreće s iste točke pa se svi zajedno natječu u snalaženju i traženju pravog ajmo reć kursa, pa onda taj monk kao disciplina u kojoj dobijete kompas, daljinomjer ili brojčanik i kapilarni dubinomjer, kutomjer…da ne pričam svu tu našu struku i onda u biti morate dešifrirati, skinuti kurs. Sve to treba izvest jako precizno i brzo, a roni se s bocom koju guraš ispred sebe.

Osim podvodne orijentacije Helena se uživa bavit i disciplinama plivanja s perajama i brzinskim ronjenjem, onda podvodnim vještinama i ronjenjem na dah.

– I sve sam probala, bila u tri reprezentacije, u dvije vještine paralelno, i u podvodnoj  orijentaciji, i u plivanju perajama, a onda još i u ronjenju na dah. To je skoro kao u različitim sportovima. Plivanje perajama smatram osnovom za sve te sportove jer učiš tehniku plivanja i za podvodno, i za brzinsko, i za ronjenje na dah.

Generacije žena

Helena nije jedina među muškarcima u ronilačkom klubu. Imala je mnogo prijateljica i klupskih drugarica.

Maja Glušević, državna reprezentativka u podvodnoj orijentaciji, jezero Lokve, Gorski Kotar 1989.

Maja Glušević, državna reprezentativka u podvodnoj orijentaciji, jezero Lokve, Gorski Kotar 1989.

– Bile smo jako puno skupa Nela Tonja i ja. Nisam bila najbolja, smjenjivale smo se u tome, netko je bio bolji u ovome, drugi u onome. Nisam ni najstarija, Maja Glušević je jako poznata Mornareva sportašica koja je ronila prije mene. Bila je i jugoslavenska reprezentativka jer je starija od mene, ali i ja sam to bila jednu godinu prije raspada te države. U hrvatskoj reprezentaciji uz mene su još ronile i Mornareve cure, ima ih i mlađih, Marina Giunio, ona je držala i neke rekorde, dugo je briljirala i bila najbolja na 50, 100, 200, 400… u plivanju perajama. A ja sam se dosta družila s njom i kao starija možda mogu reć da sam je onako u ronjenju odgojila, podigla, ali ne, nikad nisam bila trenerica.

Državna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u podvodnoj orijentaciji u Crikvenici 2000.: Helena Serdarević (Mornar), Valentina Štimec, Nela Tonja (Mornar), Aristea Mirković

Državna reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u podvodnoj orijentaciji u Crikvenici 2000.: Helena Serdarević (Mornar), Valentina Štimec, Nela Tonja (Mornar), Aristea Mirković

Puno generacija prošlo je kroz tu Mornarevu ekipu na taj način da su jedni učili od drugih.

Maja Glušević, državna reprezentativka u podvodnoj orijentaciji, jezero Lokve, Gorski Kotar i Helena Serdarević u podvodnim vještinama, 1989.

Helena Serdarević državna reprezentativka u podvodnim vještinama, jezero Lokve, Gorski Kotar, 1989.

– Nela Tonja je imala jako dobre rezultate, a znam da smo Marina Giunio, Martina Trboglav, Nela Tonja, Ivana Primorac, Lada Jakus i ja bile kao nositeljice i držale rekorde u plivačkim štafetama s perajama. Nela i ja smo bile članice za sve reprezentacije i uvijek smo sve skupa bile nenadmašna ekipa, najbolja u Hrvatskoj. S nama su trenirali i bili uspješni i muški članovi, naročito Davor Franičević, Davor Štambuk, Damir Županović, …

 

Odlazilo se i na međunarodna natjecanja, na primjer na Tenerifima 2006. Helena Serdarević uzima dva šesta mjesta na Svjetskom prvenstvu, u disciplinama dinamike i jump blue disciplini.

Mornarevke u sastavu državne reprezentacije u disciplini u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Dunajvaroš, 1996.: Martina Trboglav, Ivana Primorac, Helena Serdarević, Nela Tonja, Marina Giunio

Mornarevke u sastavu državne reprezentacije u disciplini u plivanju perajama i brzinskom ronjenju, Dunajvaroš, 1996.: Martina Trboglav, Ivana Primorac, Helena Serdarević, Nela Tonja, Marina Giunio

– Prošle godine sam u Antaliji, u Turskoj, imala peto mjesto na prvenstvu Europe u jump blue. Sjećam se da sam u Bariju uspjela izjednačiti svjetski rekord ali mi se to nije moglo priznati prema pravilima jer sam pala u nesvijest pod vodom. Malo sam bila pretjerala, ali tu su uvijek u blizini spasioci. Izvukli su me jer to nisu velike dubine. Jednostavno sam se preračunala, nije to nešto opasno, nego se tako eto dogodilo. Ali iz tog iskustva izvlačim zaključak da je upitno koliko je ronjenje na dah zdravo, s obzirom da sam par dana nakon toga imala određene probleme, mućnine, zaboravljivost … Zato je moje mišljenje da ronjenje na dah, posebno ronjenje na velike dubine, može ostaviti traga na zdravlje. Ronjenje na dah smatram ekstremnim sportom, pa bi moj savjet bio baviti se tim sportom u razumnim granicama.

Ali Helena o ronjenju misli inače sve najbolje:

Mornareva rekorderska štafeta u plivanju s perajama na 4x50m, 4x100m i 4x200m, 1997.: Martina Trboglav, Helena Serdarević, sjede: Ivana Primorac, Nela Tonja

Mornareva rekorderska štafeta u plivanju s perajama na 4x50m, 4x100m i 4x200m, 1997.: Martina Trboglav, Helena Serdarević, sjede: Ivana Primorac, Nela Tonja

– Nema boljeg načina da se mladi čovjek izgradi kao osoba, da stekne stavove o mnogo čemu, postavi sebi ispravne ciljeve, da ih ostvaruje i da nauči da će radom doći do cilja.  Sport po Heleni nudi mladome čovjeku i prozor u svijet, izlazak na svjetsku scenu, šansu da se odmjeri s ostalima, a da i upozna svijet, ljude, narode, običaje.
– Nisam nikad sport doživljavala kao šansu za nekakvu zaradu, jer imam svoj posao kojim se bavim već trinaest godina. Zamjenica sam Općinskog državnog odvjetnika u Splitu i bavim se kaznenim pravom. Sportom se možeš baviti svako popodne, stalno odmarati od posla i eliminirati stres. Auspuh, zaroniš, i sve zaboraviš…

Jedan od najboljih mornarevaca u podvodnim disciplinama je i Davor Franičević, vrhunski sportaš Hrvatske, višestruki prvak Hrvatske i reprezentativac po međunarodnim odličjima je najuspješnji član Mornara. Dva puta je brončani sa svjetskih i evropskih prvenstava. I on je priča Mornara. Ronjenje mu je sve, diplomirani je inženjer ribarstva i profesionalni ronilac u marikulturi, na kavezima tuna na Braču. Danas među najboljima u ronjenju na dah, a ujedno i voditelj Mornareve sportske škole ronjenja.

830

Višestruka državna prvakinja i rekorderka u plivanju s perajama: Lada Jakus

Višestruka državna prvakinja i rekorderka u plivanju s perajama: Marina Giunio

Svjetsko prvenstvo u ronjenju na dah: jump blue i dinamika, Tenerife 2006.: Helena Serdarević (Mornar), Karla Fabrio, Dubravka Gromača

Svjetsko prvenstvo u ronjenju na dah: jump blue i dinamika, Tenerife 2006.: Helena Serdarević (Mornar),
Karla Fabrio, Dubravka Gromača

Uspjesi i novac

Heleni je ronjenje izvanredno raznolik sport. A naposljetku kaže možete dobiti i čak tu novčanu potporu, posebno ako ste uspješni sportaš koji zaslužuje stipendiju. Recimo kao član reprezentacije.

Helena Serdarević, na državnom prvenstvu u ronjenju na dah – dinamika, bazen Jadrana, 2008.

Helena Serdarević,
na državnom prvenstvu u ronjenju na dah – dinamika, bazen Jadrana, 2008.

– Ronjenje je skup sport, ali klub se brine da nam omogući uvjete za trening, putovanja i potrebnu opremu, koju ponekad i sufinanciraju sami natjecatelji. Ima jako puno pravih sportskih entuzjasta koji su prošli kroz Mornar, ronioci i pravi sportaši. Tu svakako ne možeš zaboraviti recimo mornarevce kao što je moj prvi trener Branko Abramović, zatim Andrea Podravec koja je bila partnerica samnom neko vrijeme u ronjenju s bocama, pa Vojo Bijelić, Zoran Tomić, Zoran Bačić, braća Ergovići, …

Davor Franičević (prvi s desna), brončana medalja na SP na Tenerifima u ronjenju na dah, 2006.

Davor Franičević (prvi s desna),
brončana medalja na SP na Tenerifima
u ronjenju na dah, 2006.

Jedan od vrijednih uspjeha Mornara sigurno je osvojeno četvrto mjesto u grupnoj disciplini u podvodnoj orijentaciji, a to je bilo Svjetsko prvenstvo u Triblju kraj Crikvenice. Nela Tonja i Helena bile su u reprezentativnom kvartetu predstavnice Mornarevog ronjenja. A i Helena je osvojila jedno 12. mjesto na Svjetskom prvenstvu u podvodnoj orijentaciji.
Svoja sportska postignuća mornarevi ronioci postigli su vođeni od strane niza trenera, a neke treba spomenuti abecednim redom kako redoslijed nebi kvario doprinos, Aljoša Nikolić, Berislav Milišić, Branko Abramović, Eduard Retelj, Maja Ozretić, Miro Rašković, Petronije Tasić i Vinko Lozovina.
Ima Mornar stvarno „unikatne“ pojedince i u drugim sportskim granama. Antonio Rossetti,  „Cvjetić“ ga zovu zbog svog osjećaja da vidi i fotoaparatom ovjekovječi sve lijepo pod i nad morem. Kad uđe pod more zaboravi na sve pa i na ostale ronioce u grupi. Majstor je za izgubit opremu, a skoro i sebe, ali u objektiv fotoaparata je sposoban je uhvatit ono što mi „obični“ smrtnici ne vidimo.
Na otvorenom – međunarodnom prvenstvu Hrvatske u podvodnoj fotografiji 2008. i 2009. pokupio je sve nagrade u klasi, najbolji s najljepšim slikama.

Autor Antonio Rossetti - najbolja fotografija na međunarodnom otvorenom prvenstvu Hrvatske u podvodnoj fotografiji, Vis 2009.

Autor Antonio Rossetti
– najbolja fotografija na međunarodnom otvorenom prvenstvu Hrvatske u podvodnoj fotografiji, Vis 2009.

Mornarev kapitalac, Frane Zanki

Frane Zanki, legendarni podvodni ribolovac

Frane Zanki,
legendarni podvodni ribolovac

Podvodno-istraživačko ronjenje u ime kojega se ronilački kalub Mornar zvao PIK Mornar, „pustilo“ je u svoju obiteljsku aktivnost i podvodni ribolov. To se nije moglo izbjeći nadolaskom i razvojem ronjenja kao atraktivne discipline koja je osvajala i šarmirala na razne načine a tako i razne strukture, od onih više znanstveno opredijeljenih do ljubitelja podmorja, ribe i pustolovina.
PIK Mornar je razvio vrlo uspješnu sekciju u kojoj su se njegovi članovi bavili podvodnim ribolovom još od početka šezdesetih godina. Jedan od prvih podvodnih ribolovaca bio je Igor Košić. Ronioci Mornara su bili dugi niz godina uspješni u svim natjecateljskim disciplinama, od ronjenja na dah, do ronjenja s autonomnom opremom. U razdoblju od 1993. do 1997. podvodni ribolovci i ronioci na dah su osvojili mnoštvo medalja kako na nacionalnim tako i na međunarodnim natjecanjima.
Zato i nije bilo čudo da se tom golemom ronilačkom timu pridružio i glasoviti Frane Zanki, trogirski ronilac koji, istina, nije sudjelovao u stvaranju ronilačkog Mornara i usponu kluba ususret sedamdesetim godinama, ali je sigurno ostavio traga u jednom razdoblju u kojem je ronio baš kao član Mornara. Frane Zanki je prednjačio u toj skupini vrlo kvalitetnih natjecatelja. Spada u skupinu legendarnih svjetskih podvodnih ribolovaca. Zanki je u ronilačkom svijetu poznat kao europski prvak, kao podvodni ribolovac s najvećim brojem osvojenih medalja sa svjetskih, europskih i nacionalnih natjecanja.

Frane Zanki s trofejnim ulovom

Frane Zanki s trofejnim ulovom

Sedam puta je bio državni prvak, govoreći ili slušajući o ronjenju pred Zankijem se stoji u stavu mirno. Jedan od naročitih trofeja jest i tunj ulovljen podvodnom puškom. Taj kapitalac bio je težak tristotinjak kilograma. Pored toga Zanki je u klubu bio i trener podvodnih ribolovaca. Pod njegovim vodstvom stasali su poznati podvodni ribolovci poput: Gorana Brstila, Alena Sisarića, Ive Radana, …..
Zankija se zna kao čovika od mora s njegovim obiteljskim korjenima na otoku Sveti Andrija, popularnome Svecu, teško pristupačnom, divlje izvornome otoku odakle su svi ti pomorski proslavljeni Zankijevi jer su  tu zapisani već nekoliko stoljeća.